PLAN ODGOVORA NA SAJBER PRIJETNJU

Plan odgovora na sajber prijetnju je ključan za svaku organizaciju kako bi mogla da brzo reaguje u takvoj situaciji. Nažalost ogroman broj organizacija čeka da se nešto dogodi, pa tek onda reaguju. To je na neki način normalno, jer je u ljudskoj prirodi da se nešto odgađa, posebno kada čovjek nije potpuno siguran kako da postupi sa datim problemom. A problem je što se plan odgovora na sigurnosnu prijetnju mora napraviti prije nego što do iste dođe, ali u praksi pravi se tek kada se pojavi sigurnosna prijetnja. A to je, reći će svi sajber profesionalci, pa čak i oni koji su doživjeli sigurnosnu prijetnju, daleko od ispravnog pristupa.

Iz dosad rečenog, postavlja se pitanje: Zašto nam je potreban plan odgovora na sigurnosnu prijetnju? Jednostavno, postojanje plana je ključan dio uspješne sigurnosne zaštite organizacije i njenog poslovanja. Cilj postojanja plana je da uspostavi i testira parametre koji mogu pomoći organizaciji da smanji uticaj sajber napada od unutrašnjih ili vanjskih prijetnji. Treba biti realan i reći da postojanje plana odgovora na sajber prijetnju neće zaustaviti svaki napad, on će povećati budnost, spremnost i prilagođavanje, kako ljudi koji rade na sigurnosnoj zaštiti organizacije, tako i svih ostalih zaposlenih u istoj.

 

Bezbjednosni stručnjaci se slažu da dobro napravljen plan odgovora na sajber prijetnje omogućava ublažavanje ili čak izbjegavanje napada. Koncept je takav, da se vodimo pretpostavkom da je sistem ili komponenta sistema ugrožena ili ima do sada neotkrivenu ranjivost koja će je opet ugroziti. Ali sve to mora biti u sintezi kompromisa između cilja zaštite i poslovanja organizacije. Uspješnost plana odgovora na sajber prijetnje se često mjeri i stepenom zrelosti organizacije, što se definiše stepenom proaktivnosti.  Organizacije koje su sposobne da postave smjernice srazmjerno nivou rizika ugroženosti posla koji obavljaju su bolje pripremljene u slučaju sigurnosnog incidenta. U primjeru nekog malog preduzeća, cilj bi trebao da bude dostizanje nivoa ponavljanja procesa, koji podrazumijeva postojanje održivog plana, jasnih uloga i odgovornosti zaposlenih, dobra linija komunikacije i jasna procedura odgovora na bezbjednosnu prijetnju koja ugrožava poslovanje preduzeća.

 

Mnoge manje kompanije se obično nalaze u situaciji da svoj plan odgovora na sajber prijetnju stvaraju od nule. Prvi i pravi izazov je odbacivanje mišljenja da se odmah može pristupiti pisanju plana, a da se ne uzme u obzir čitava slika organizacije. Bez saznanja o planu rada organizacije, kritičnoj tački funkcionisanja organizacije ili ključnim sistemima koji se koriste u organizaciji nemoguće je napisati plan reakcije koji će uspješno omogućiti prepoznavanje sigurnosne prijetnje i adekvatnu reakciju na nju. Primjera radi, ako je najkritičnija tačka poslovanja organizacije, njena infrastruktura. Plan odgovora na sajber prijetnju nije efektivan, ako se ne zna koliko dugo infrastruktura može biti van funkcije prije nego što organizacije počne da gubi novac zbog toga.

 

Iz svega navedenog se čini da je pravljenje plana odgovora na sigurnosnu prijetnju veoma težak zadatak, ali možemo sebi olakšati tako što ga razbijemo na manje dijelove koji će se kasnije spojiti u cjelinu. Ono što svaki plan treba da sadrži je aktivnosti organizacije prije napada, aktivnosti tokom napada i aktivnosti organizacije poslije napada. Ako bi to razbili u nekoliko dijelova, to bi izgledalo ovako:

 

Prvi korak bi bio osnivanje tima koji će biti sastavljen od najiskusnijih IT profesionalaca zaposlenih u organizaciji, ali i šefova odjeljenja u organizaciji. Njihova saradnja će biti ključna i oni treba da imaju svu podršku od vrha organizacije. To će omogućiti da se po potrebi angažuju konsultanti, zaposle novi IT stručnjaci i organizuje edukacija i trening svih zaposlenih koji će pomagati timu za odgovor na sajber napad. Treba izabrati vođu tima, koji će voditi dokumentaciju i uspostaviti jasnu liniju komunikacije između članova tima, pa i ostalih zaposlenih. U komunikaciji treba jasno odrediti koje vrste podataka će se dijeliti sa članovima tima, koje informacije idu ka vrhu firme, koje informacije ka kupcu i javnosti. U slučaju da se prilikom napad pojavi sumnja da napadač prisluškuje internu komunikaciju, treba razmišljati i o alternativnom načinu komunikacije između osoba koje učestvuju u zaštiti organizacije. Samo postojanje tima je potrebno u stvarnosti, a ne na papiru, što znači da sa vremena na vrijeme postoji potreba da se održi i vježba koja treba da pokaže da svako zna svoju ulogu prilikom sigurnosnog incidenta.

 

Drugi korak je pravljenje plana. Potreban je sveobuhvatan, jasan i detaljan vodič za zaposlene u organizaciji. Bez toga nema  plana odgovora na sigurnosnu prijetnju. Plan treba da sadrži pripremu, otkrivanje, analizu, obuzdavanje,  zaustavljanje, oporavak i upravljanje nakon napada na organizaciju. Ključna stvar je što svaki učesnik u realizaciji plana mora jasno da zna šta je njegova odgovornost i koja je procedura postupanja u datoj situaciji. S druge strane, pošto niko ne može predvidjeti vrstu i ozbiljnost napada, potrebno je dozvoliti određenu fleksibilnost, da odgovorni ljudi imaju slobodu i autoritet da donesu neke odluke u datom trenutku, zavisno od nastale situacije. Izradom  plana odgovora na sigurnosnu prijetnju se ne završava priča, ona tek počinje. To se odnosi na mjerenje kvaliteta  plana odgovora na sigurnosnu prijetnju kroz testiranje i unapređivanje, prateći  nove izazove u sajber bezbjednosti.

 

Treći korak je prevencija i priprema sprovođenjem raznih procjena ranjivosti organizacije i drugih analiza koje će ukazivati na sigurnosne propuste. Organizacije prvenstveno trebaju vršiti obuku zaposlenih o osnovama sajber bezbjednosti kao što su upotreba kvalitetnih lozinki i prepoznavanje napada preko elektronske pošte i tako dalje. U cilju prevencije potrebno je obezbijediti adekvatne resurse i alate svakom odjeljenju unutar organizacije. Sama organizacija treba da izvrši procjenu vrijednosti branjenih sredstava u slučaju napada. Ovaj korak omogućava timu odgovornom za sajber bezbjednost da suzi branjenu površinu napada, štiteći prvenstveno najvrijedniju imovinu (podatke ili infrastrukturu), a onda ostatak organizacije, ponekad svjesno žrtvujući nešto kako bi zaustavili ili identifikovali napadača.

 

Četvrti korak je identifikacija i obuzdavanje. Kada dođe do sigurnosnog incidenta, tim koji je zadužen za odgovor na sajber napade odmah stupa u akciju aktivirajući plana odgovora na sigurnosnu prijetnju. To znači da počinje prikupljanje relevantnih informacija i klasifikacija ozbiljnosti napada uz dokumentovanje svega, kako bi se kasnije što više vjerodostojnih informacija predalo državnim istražnim organima. Cilj je obuzdavanje napada i zaustavljanje dalje štete unutar organizacije, što podrazumijeva razne sigurnosne prakse kao što su izolacija segmenta lokalne mreže, gašenje kompromitovanih uređaja, stavljanje svakog potencijalnog kompromitovanog uređaja u karantin i sl. Dugoročno cilj ovog koraka je vraćanje pogođenih sistema i uređaja u normalno funkcionisanje unutar organizacije. Ovo može da izgleda kao jednostavan zadatak, ali nije.  Tim za odgovor na sajber napad u ovoj situaciji pokušava da shvati kako je napadač “ušao” u organizaciju, da li je preuzeo neke podatke i da li napad i dalje traje. Nakon toga se pristupa identifikaciji sigurnosnog propusta koji je omogućio napad, njegovom uklanjanju i unapređenju zaštite za sprečavanje sličnih napada u budućnosti. Nakon obuzdavanja, dolazi faza oporavka pogođenih sistema unutar organizacije. Postepeno se u funkciju vraćaju kompromitovani sistemi, pažljivo, kroz metodičan proces koji podrazumijeva testiranje kompromitovanih sistema, potvrdu da rade normalno uz monitoring koji treba da pokaže da li sve radi kako treba.

 

Peti i posljednji korak je analiza incidenta. Nakon svega, pogođena organizacija mora da sprovede detaljnu istragu, izvrši identifikaciju uzroka zbog kojeg je došlo do napada, izračuna nastale gubitke u poslovanju i pripremi prijedlog strategije za sprečavanje sličnih napada u budućnosti. Ovaj korak može pokazati da je prilikom izrade plana odgovora na sajber prijetnju nešto nije uzeto u obzir, da je došlo do greške u konfiguraciji sistemima, neko se “upecao” na napada preko elektronske pošte ili je neko od zaposlenih zloupotrebio pravo pristupa. Šta god bio uzrok, skupljanje i analiza informacija treba da pokažu gdje je potrebno usmjeriti fokus za sprečavanje sigurnosnog incidenta u budućnosti. I na kraju sve ovo treba da se doda u postojeći  plan odgovora na sajber prijetnju.

 

Svi ovi koraci su važni u situaciji kada se zna da prema nekim istraživanjima, prosječno vrijeme za otkrivanje napadača u sistemu organizacije je oko 197 dana, a nakon toga za rješavanje sigurnosnog incidenta prosječno je potrebno oko 69 dana. Iz navedenog znači da napadači ponekad mogu i više od pola godine da se “kreću” kroz sisteme organizacije, prije nego što budu otkriveni.

 

Istinu govoreći, ne postoji “zlatno pravilo” za izradu plan odgovora na sigurnosnu prijetnju. To ne znači da ne postoje kvalitetne smjernice kako to uraditi. Na državnom nivou obično postoji nešto što se naziva  »Politika Upravljanja Informacionom Sigurnošću u Institucijama« u kojima država propisuje jasne smjernice u skladu sa zakonskim okvirima kako se trebaju zaštiti državni sistemi i njena infrastruktura. Tekst dokumenta je sveobuhvatan, ali korisnika ništa ne sprečava da iz njega uzme ono što odgovara njegovoj organizaciji i na osnovu tih smjernica izradi svoj plan odgovora na sigurnosnu prijetnju. U svetu postoje napisani razni okviri (eng. Framework) koji mogu poslužiti za izradu plana uz prilagođavanje zakonu države u kojoj se organizacija nalazi i potrebi organizacije. Treba imati na umu da ponuđeni okvir za izradu  plana odgovora na sajber bezbjednost nije univerzalan, već je samo jasna smjernica na čijoj osnovi svaka organizacija treba da izradi jedinstven i samo njoj primjenjiv plan.

Lozinka / Password / Šifra

Tehnologija nezadrživo napreduje, međutim jedna stvar je nezaobilazno još uvijek u upotrebi: lozinka. 

Lozinka (koriste se i izrazi: šifra, kôd) je kombinacija znakova (slova, brojeva, simbola i sl.) koje zaštićeni dokument, uređaj, sistem ili servis istom pamti, te svaki put kada korisnik želi pristup, od njega se traži unos te lozinke, čime se utvrđuje njegovo pravo da pristupa. Da, lozinke su nužno zlo. Danas imate nalog na internetu za: elektronsku poštu, banku, za skladištenje u oblaku, kupovinu, rezervacije putovanja, posao, društvene mreže, igre, itd. Korisnik želi da pristupi potrebnom resursu i da ga upotrijebi, međutim svaki resurs traži lozinku i preporučuje da se ta lozinka ne koristi na drugom mjestu.

Uopšte nije teško zamisliti da ignorišemo upozorenja, pa koristimo dvije ili tri lozinke na svim nalozima koje imamo. Da stvari budu još zanimljivije, te iste lozinke ispišemo na papiru i to zalijepimo na kućište računara ili prepustimo pretraživaču interneta da ih zapamti umjesto nas, uporno ignorišući sigurnosne preporuke, pa je gotovo nemoguće da u jednom trenutku danas ne budete hakovani. Korisnički nalozi vrijede čitavo bogatstvo napadačima (hakerima) – koristiće ih za ucjenu, slanje neženje pošte drugim korisnicima, instalaciju zlonamjernog softvera itd. To se može vidjeti na primjeru velikih kompanija koje ulažu ogromne sume novca na sigurnost, a napadnute su i podaci su ukradeni kompanijama: TalkTalk, Yahoo!, Dropbox, Google, Facebook i drugim. Ukratko rečeno, treba da se pobrinuti da hakovanjem jednog od naloga ne omogući hakerima pristup svim ostalim nalozima koje korisnik posjeduje.

Kada čujemo za da je izvršen veliki hakerski napad, to uvijek zvuči kao da je bio nevjerovatno zahtjevan i komplikovan. Međutim, vrlo često, istina je da su napadači koristili riječi iz rječnik kao osnovu za napad preko lozinki, oslanjajući se na slabe korisničke lozinke i uspjeli. Ako pogledamo neke od „najpopularnijih“ lozinki koje su bile ponuđene za prodaju na Internetu u poslednje vrijeme istina nije daleko:

Svako bi trebao da koristi duge i teške za pogoditi lozinke, koje su jedinstvene za svaki nalog. Na taj način, gubitak jednog naloga, neće uticati na druge.

Prije nego što shvatimo da trebamo promjenu pristupa korištenja lozinki, potrebno je u potpunosti razumjeti kako lozinke funkcionišu i kako jedna loša navika u njihovom korištenju može biti sigurnosni propust za čitav vaš život. Najjednostavnije rečeno, lozinke se skladište zajedno sa korisničkim imenom u bazu podataka. Kada popunite obrazac za prijavu sa svojim korisničkim imenom i lozinkom, vrši se provjera da li podaci odgovaraju unosu u bazi podataka, ako da - vi možete koristi zahtijevani resurs. Naravno, baza podataka nije običan tekst. Malo je komplikovanije od toga, u protivnom svaki napadač bi bio u mogućnosti dođe to tih informacija. Ni jedan ozbiljan servis neće korisničke informacije čuvati kao običan tekst. U praksi korisnička informacija za prijavu i korištenje servisa trebalo bi da da se skladišti kao „haš“ (eng. hash) algoritam – što je u ovom slučaju naziv za jedinstvenu kombinaciju slova i brojeva koja predstavlja korisnički podatak. Uzmimo za primjer riječ „lozinka“, MD5 haš algoritam za ovu riječ je 8aa87050051efe26091a13dbfdf901c6. Kada popunite polje za prijavu na nekom od servisa i potvrdite prijavu, taj servis bi trebao da uporedi haš lozinke koju ste upisali sa onim koji je sačuvan u bazi pored vašeg korisničkog imena. Ako je vrijednost identična, prijava je uspješna, u suprotnom morate pokušati ponovo.

Ove vrijednosti ne mogu obrnutim inžinjeringom biti vraćene u tekst, ali ove vrijednosti za najčešće korištene lozinke su dobro poznate, tako da nije teško napisati program koji će uporediti sve ukradene lozinke sa poznatim haš vrijednostima. Sa druge strane, kompanije koje brinu o sigurnosti svojih korisnika koriste dodatnu zaštitu koristeći nešto što nosi termin  „salt“, odnosno dodatak. U ovom slučaju, samoj lozinci se dodaje korisničko ime, adresa elektronske pošte i sl. Tako da u našem primjeru iznad smo koristili pojam „lozinka“ , ako sada njemu dodamo korisničko ime „korisnik“ (korisniklozinka) dobijamo novu haš vrijednost 76d77b52462fb753658e4e72f9e3136b. U slučaju krađe, napadač će vjerovatno znati korisničko ime, ali neće moći da u navedenoj vrijednosti odredi šta je korisničko ime, a šta lozinka. Uz to, u posljednje vrijeme servisi su počeli da pored korištenja navedenih načina zaštite baze podataka sa lozinkama, vrše enkripciju iste kao način dodatne zaštite.  Ipak, na kraju ne možemo sa sigurnošću reći koji servis koristi sigurnije čuvanje lozinki, a koji ne. Ako se koristi jedna lozinka na više servisa, dovoljno je da samo jedan ima sigurnosni propust i svi vaši servisi će biti dostupni napadaču ili napadačima, bez obzira koliko ta lozinka bila „jaka“. Zato je veoma važno imati jedinstvenu lozinku za svaki servis i čuvati je na siguran način.

Svim je poznata osnova kreiranja lozinki, pa tako i na većini ozbiljnijih servisa prilikom prijave biti će prikazana obojena traka koja će pokazivati koliko je lozinka jaka. Naravno, traži se da koristite velika i mala slova, brojeve i simbole; da lozinka bude što duža – minimalno osam znakova, a da ne koristite svoje ime, prezime ili korisničko ime i sl. To su sve korisni savjeti, ali takvu lozinku je teško zapamtiti. Zbog toga su se počeli koristiti „tajni izrazi“ (passphrases) kao lakši način za upotrebu i pamćenje. Treba napomenuti da ovi tajni izrazi koriste riječi koje se nalaze u rječniku, tako da je dobra praksa koristiti riječi za koje ne bi imalo smisla da budu jedna pored druge. Ipak, skorašnja istraživanja su pokazala da ovi tajni izrazi, iako su duži nisu sigurniji od kraćih kompleksnijih lozinki. Razlog se krije u tome što korisnici nisu u stanju da odaberu nasumične riječi, već koriste rečenice koje se koriste u svakodnevnom razgovoru. Zaključak sprovedenih istraživanja pokazuje da je koncept tajnog izraza dobar, međutim korisnik je taj koji bira da koristi tajni izraz koji kao rečenica ima smisla, a sa tim postaje mnogo manje siguran za upotrebu.

Sa druge strane tajni izraz je dobar način za pravljenje osnovne lozinke na sljedeći način:

1.    Smisliti dobar tajni izraz. Npr. Računar koristim za pristup Internetu kada sam kući.

2.    Iskoristiti prvo slovo svake riječi: RkzpIksk

3.    Ako se lozinka namjerava koristiti za plaćanje preko Interneta, pronaći riječ koja asocira na to (npr. kupovina) i ubaciti je prije zadnja dva slova u izrazu iznad, sa tim da drugo i zadnje slovo budu velika slova.

4.    Nakon drugog slova u izrazu RkzpIksk dodati broj (npr. 7)

5.    Prilikom ubacivanja u izraz RkzpIksk riječi kupovina, prije prvog slova staviti zvjezdicu, a posle zadnjeg navodnik.

6.    Koristeći iznad sve navedeno, lozinka izgleda ovako: Rk7zpIk*kUpovinA“sk

7.    Svaka buduća lozinka bi trebalo da koristi ovaj obrazac, sa tim da dodatna riječ bude svaki put drugačija.

Na ovaj način svaki korisnik je u mogućnosti da napravi širok spektar lozinki za korištenje, a da te lozinke budu jedinstvene i teške za pogoditi. Sa druge strane, nakon nekoliko pokušaja svi će se složiti da je teško zapamtiti ovih nekoliko koraka, a vrlo vjerovatno da će asocijacija na dodatnu riječ, naravno, biti zaboravljena. Na sve ovo ako se dodaju i greške u unosu, ova opcija će biti brzo odbačena u potrazi za nečim jednostavnijim.

U situaciji kada korisnik ima čitav arsenal sigurnih lozinki, javlja se problem pamćenja. Pretraživači interneta omogućavaju i nude da sačuvaju lozinke kada prepoznaju formu za prijavu. Nažalost, postoji nekoliko vrlo jednostavnih i besplatnih alata koji mogu da izvuku i prikažu lozinke koje su sačuvane u Internet pretraživačima. Ovdje u pomoć dolaze menadžeri za lozinke, a najbolji su oni koji omogućavaju čuvanje lozinki u oblaku, dajući mogućnost pristupa sa bilo koje lokacije koristeći samo jednu kompleksnu glavnu lozinku. Nedostatak ovog sistema je to što korisnik nema više kontrolu, pa hakovanje davaoca usluge može da ugrozi korisničke lozinke. Za paranoične korisnike ostaje opcija sa menadžerima lozinki koji čuvaju lozinke samo lokalno na uređaju, uz nedostatak stalnog pristupa lozinkama sa svake lokacije.

Sa druge strane, uz sve navedeno i još malo dodatnog korisničkog truda, korisnik može koristiti i verifikacija u dva koraka (two-factor authentication – 2FA). Ova opcija omogućava korisniku dodatnu zaštitu u slučaju hakovanja korisničkog naloga. Ovo podrazumijeva povezivanje korisničkog broja telefona ili drugog naloga elektronske pošte sa korisničkim nalogom koji se želi dodatno zaštiti. Kada se korisnik prijavi na ovako zaštićen nalog, korisniku će biti poslat sigurnosni kod koji mora dodatno unijeti da bi konačno mogao koristiti željeni servis. Napadači su uspjeli pronaći i nedostatak u ovom sistemu zaštite, pa su uspjeli napraviti mehanizam za presretanje verifikacije u dva koraka (2FA) preko SMS poruka koristeći podatke o brojevima telefona i adresama elektronske pošte iz prethodno hakovanih servisa.

Postoji mnogo načina na koje hakeri dolaze do vaših lozinki, ovdje ćemo navesti neke koji se najčešće koriste:

Nasilno probijanje (Brute force) – je jednostavan način po kojem napadač pokušava razene kombinacije lozinki po sistemu greške i uspjeha. Ovaj način napada se usavršio tokom vremena i sada napadači prvo generišu ogromnu listu potencijalnih lozinki, a uz to koriste ogromne baze ukradenih lozinki koje razmjenjuju ili otkupljuju međusobno i tako povećavaju šanse za uspjeh napada.

Popunjavanje kredencijala (Credential Stuffing) – je vrsta napada gdje je napadač došao u posjed ukradenih kredencijala (korisničkog imena, lozinke, elektronske pošte i sl.) na jednom mjestu i sada pokušava automatizovanim napadom da unese te podatke u servise koji bi mogli imati veze sa ukradenim korisničkim kredencijalima. Ovaj napad se oslanja na naviku korisnika da recikliraju lozinke (ponovno korištenje starih lozinki) ili naviku da se jedna lozinka koristi na više korisničkih naloga.

Servisne baze podataka – Ovdje se ne radi samo o tome kako vi čuvate svoje podatke, već kako se drugi brinu o vašoj sigurnosti. Bilo da se radi o davaocu internet usluge (ISP), društvenoj mreži, hotelu, doktoru i slično, svi imaju podatke o vama. Ako neko ima lošu praksu implementacije sigurnosnih zakrpa, ne koristi enkripciju podataka, ne omogućava verifikaciju u dva koraka (2FA), rezultat za vas može biti isti – napadačima je olakšan pristup vašim podacima i vrlo vjerovatno da će doći do njih.

Pecanje (Phishing) – ova vrsta napada podrazumijeva korištenje lažne elektorske pošte ili internet stranica, napravljenih tako da izgledaju kao prava stvar – korištenje pravog teksta, dizajna, loga i ostalih elemenata kako bi vas uspješno prevarili. Ovdje je potrebno da kliknete na link ili unesete svoju lozinku i na taj način svoje podatke predate napadačima.

Javni Wi-Fi – sam naziv kaže da javni Wi-Fi nije privatan. Ova činjenica je poznata i opšte prihvaćena, međutim manje je poznato da napadači mogu da izvrše nadzor javne mreže i da presretnu i analiziraju vašu komunikaciju i tako dođu do vaših kredencijala.

Zlonamjeran softver – napadači u današnje vrijeme koriste razne vrste zlonamjernog softvera. Kada su korisnički kredencijali u pitanju napadači koriste zlonamjerni softver za „iščitavanje“  lozinki iz programskih skladišta na vašem uređaju ili tzv. keylogger zlonamjerni softver koji prati vašu aktivnost unosa na tastaturi, snima i šalje napadaču na analizu.

Slučajnost – List papira sa nazivima servisa koje koristite uz korisnička imena i lozinke, ostavljen kraj računara, zalijepljen na monitor, sakriven ispod tastature, ubačen u rokovnik i sl. – može biti izgubljen ili uzet. Ako ste meta napada, neko će sigurno iskoristiti ovu priliku.

Tehnološka budućnost verifikacije korisnika je neizvjesna. Postoje biometrijska autentifikacija, autentifikacija oka, autentifikacija lica, različite verzije autentifikacije koristeći različite stvari (satove, nakit, tetovaže i sl). Kako god, alternativni pristup povećava cijenu korištenja usluge, jer je potreban dodatni hardver, javlja se problem integracije sa postojećim sistemima i često je komplikovan za upotrebu, dok se lozinke lako kreiraju i potpuno su besplatne. Na vama je da se zaštitite najbolje što možete...